Prvi put otkad Hrvatska sudjeluje na međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu, na nacionalnom štandu nisu se našli afirmirani pisci s nekoliko knjiga iza sebe, nego mladi pisci i spisateljice koji tek započinju graditi književnu karijeru. 

Najvažniji sajam knjiga na svijetu pravo je mjesto za nakladnike, agente, pisce i prevoditelje, a kako se na njemu svake godine predstavi približno 130 zemalja, književna ponuda sa svih strana svijeta zaista je impresivna. Na štandovima se može vidjeti najbolje od najboljeg od nacionalnih književnosti, a da bi se sve ponuđeno moglo popratiti, čovjeku bi trebalo nekoliko života i znanje nekoliko desetaka jezika. 

Pod motom „Oni dolaze – sedam mladih veličanstvenih autora“, Hrvatsku su na ovogodišnjem sajmu predstavili Zoran Antičević, Ivan Jozić, Borna Vujčić, Valent Pavlić, Katja Grcić, Iva Tkalec i Ružica Aščić. 
Sajam je ove godine posjetilo približno 300 000 ljudi, počasni gost bila je Nizozemska, dok je organizator hrvatskog nastupa bilo Ministarstvo kulture i udruga Brod knjižara. Nakon sajma smo popričali s mladim piscima koji su se predstavili u Frankfurtu i donosimo njihove prve dojmove.

•Koje su prve impresije nakon sajma? 

Valent: Iako se dojmovi iz Frankfurta još nisu u potpunosti slegli, saznanje o izuzetnoj vrijednosti ovakvog iskustva svakako je prisutna. Iz moje perspektive bila je to prilika da steknem šestero divnih prijatelja koji dijele moju strast prema pisanju, kao i da upoznam ljude koji se naporno trude da se naša književna produkcija prezentira izvan naših granica.

Iva: Sjajne! Dugujem veliku zahvalu organizatorima, kolegama s kojima sam provela ovih nekoliko dana, svim tim divnim ljudima koji su se trudili oko nas i olakšali nam naše prvo predstavljanje u Frankfurtu. Sajam je tako velik da ni dva tjedna ne bi bila dovoljna za proći i proučiti sve štandove i razgovarati sa svima s kojima bi željeli razgovarati. Ukupni dojmovi su i više nego pozitivni. 

Zoran: Kada sve kulturološke ljepote ovoga svijeta strpate u jednu veliku zgradu, dobivate najveći sajam knjiga svijeta, onaj u Frankfurtu. Čast mi je bila biti maleni komadić te ljepote i predstavljati našu Hrvatsku uz još šestero dragih kolega. Želio sam da svijet čuje poruku koju nosi moj roman ,,Evanđelje tame'' - Ujedini se ljudska vrsto!

Ružica: Super, super, super! Sve je toliko lijepo, veliko i prepuno knjiga. Mislim da je to slika koja bi oduševila svaku osobu koja se bavi pisanjem. Dojmljiva je sama činjenica da velik broj ljudi raspravlja o knjigama, proizvodi ih, distribuira izvan granica države i općenito radi na popularizaciji knjige kao takve.

Katja: Bilo je lijepo doživjeti ga, upoznati nove kolege i ostvariti potencijalno korisne kontakte.

Ivan: Čuj, teško je opisati taj odmak od zbilje – knjige, književnost, dizajn, tipografija, izdavači, književni agenti, pisci, prevoditelji... ukratko ona raja što je kod nas na margini špice, stiješnjena oko Pifa, na Sajmu su ozbiljne njuške: Frankfurt radi vrlo, vrlo ozbiljan biznis. Produkcijski ipak, većina „velikih“ nacija imale su ozbiljnije i luksuznije štandove od, primjerice Mercedesa na Zagrebačkom Auto Showu. Dakle na svijetu se, vjerovali ili ne, oko knjiga i dalje nešto vrti. A da nije moljac.

 

 

• Koji aspekt sajma vam je bio najzanimljiviji? Je li vas se nešto posebno dojmilo?

Iva: Teško je izdvojiti bilo koji aspekt. Sajam mogu gledati samo kroz ukupan dojam. Pozitivna i inspirirajuća atmosfera, veliko odobravanje posjetitelja našeg nacionalnog štanda odabirom mlađe generacije pisaca, spremnost izdavača i agenata da razgovaraju s nama, nove prilike koje su nam se otvorile... 

Borna: Prvenstveno njegova veličina i opseg. U četiri dana koje smo proveli tamo, čini mi se da sam samo vidio oko pola sadržaja koje nudi sajam, a većinu boravka u Frankfurtu se ne bih micao od tamo. 

Valent: Brojke prisutnih zemalja, izlagača te naposljetku knjiga u svakom posjetitelju budi strahopoštovanje ukazujući kako je književnost odavno poprimila industrijske razmjere. Pritom neumoljivost te mašinerije djeluje poprilično sputavajuće za autora koji pokušava pronaći svoj autentičan glas u bučnoj kakofoniji svjetske književne produkcije, kao što i istovremeno predstavlja veliki izazov u koji se vrijedi upustiti. 

Katja: Količina ljudi, štandova, događanja, tribina - sve to simultano je dojmljivo i interesantno.

Ružica: Meni osobno je bilo zanimljivo što su naš nacionalni štand posjećivali ljudi koji već desetljećima ne žive u Hrvatskoj, a ipak im je drago popratiti domaću književnu produkciju, iako se radi o mladoj generaciji autora za koje nikada nisu ni čuli. Dinamika našeg štanda mi je bila pozitivna i ugodna, to je bilo mjesto na koje smo se rado vraćali na druženje nakon obilaska sajma.  

Zoran: Šetao sam tim sajmom što je poput jednog malenog planeta kulture, uživao ondje predstavljajući svoju zemlju. Družio sam se sa stranim i domaćim izdavačima, našim dragim organizatorima, a posebno sa svojih šestero kolega za koje moram istaknuti da su posebni ljudi i izrazito vješti autori koje ovim putem pohvaljujem i srdačno pozdravljam. Volio bi ih svih šestero zagrliti.

•Koliko je za Hrvatsku važno predstavljanje na jednom ovakvom sajmu knjiga i treba li Ministarstvo kulture imati razrađeniju strategiju predstavljanja svojih pisaca na inozemnom tržištu? Je li nešto konkretno moglo drugačije i ako da – što?

Iva: Mislim da su ovakvi sajmovi važni za Hrvatsku. Ne samo Leipzig, kao što je bilo govora prije našeg gostovanja, već bilo koji sajam gdje bi se naši pisci mogli predstaviti, uz naravno, dobru organizaciju i podršku. Smatram kako i ministarstvo ali i sami pisci imaju veliku ulogu u konačnom rezultatu tih gostovanja. Neizmjerno sam zahvalna na entuzijazmu koji su organizatori pokazali za naša predstavljanja, i smatram kako je to također ključan dio u plasiranju pisaca na bilo koje strano tržište. Mislim da nam je svima potrebno malo više međusobne podrške, a manje negativnih komentara. Mjesta zasigurno ima dovoljno za sve. 

Ivan: Sasvim sigurno uvijek može bolje: i ovo nije floskula, nego jedina istina na kojoj funkcionira svaki biznis, svaka kompanija, svaka država, poduzetnik ili umjetnik. Jer, nakon što završite tekst (u ovim nesretnim vremenima) vaše djelo na tržištu prestaje biti „art“ a postaje „roba“ – ovo je pojednostavljeno, naravno, ali nadam se da razumijete bit: ta „roba na tržištu umjetnosti“ mora naći svog kupca, a konkurencija je golema. Dakle, sve što radimo za domaću umjetnost, možemo i moramo raditi još bolje. Štandovi oko nas su nam to zorno pokazali.

Katja: Za svaku zemlju koja drži do svoje književnosti i kulture ovaj bi sajam trebao biti važan, promišljen i osmišljen. Pažnju svakako treba još više pokloniti kvalitetnim prijevodima, tematskim tribinama, pravovremeno osmišljenim promotivnim i pregovaračkim djelatnostima.

Borna: Za ubuduće bih savjetovao temeljitiju pripremu tiskanih i drugih materijala koji se tiču autora i njihovog stvaralaštva, kao i veću angažiranost organizatora glede kontakta autora sa stranim izdavačima – bilo to u vidu konzultacija, ili zajedničkih sastanaka s drugim sudionicima sajma. 

Ružica: Organizacija je po meni bila jako dobra. Moglo bi se dodatno poraditi na nekim finesama, kao i uvijek, ali mislim da svaka zemlja iz godine u godinu uči što bi moglo bolje, upečatljivije, drugačije...

 

 

•Smatrate li da je sajam ovog tipa korisniji za nakladnike ili pisce? Ili je koristan i za jedne i za druge?

Ivan: Sajam definitivno jest B2B, ali i autori tamo imaju svoje mjesto, možda to mjesto nije u paviljonima gdje se sklapaju poslovi, ali (pošto sam i sam u biznisu) mogu se poistovjetiti sa situacijom: činjenica jest da bez pisaca, ničeg ne bi bilo, pa ni Sajma. A pisci bi, i bez Sajma, stvarali, kao što su stvarali u perfektu, a budu i u futuru. Dakle, živjeli pisci! Živjeli!

Iva: Smatram da je koristan i za jedne i za druge. Sve ovisi o stavu s kojim krećete. Granice postoje samo u glavama. Rad, trud, ponešto sreće i entuzijazma, i možda će se dogoditi neke lijepe stvari. Mi smo skloni razmišljati prema nekim uvriježenim pravilima, ali pravila u književnom svijetu zapravo ne postoje. Nema garancije za uspjeh. 

Borna: Svakako je korisniji nakladnicima, jer je njima očigledno i namijenjen. U inozemstvu pisca u takvim prilikama i inače zastupaju agenti ili izdavači, pa se produktivni sastanci uglavnom vode između ljudi iz takvih profesija. 

Valent: Nema dvojbe da je Frankfurt definitivno orijentiran na izdavače i agente dok se uloga samih autora stavlja u drugi plan, međutim tome unatoč, ovogodišnji sajam bila je sjajna prilika za upoznati mnoge strane izdavače i bolje razumjeti brojne procese koji prethode izdavanju knjige na stranom tržištu. I dok se ne može osporiti konzumeristički aspekt ovog i sličnih sajmova, oni prvenstveno funkcioniraju kao most koji spaja ljude koji dijele ljubav prema književnosti, autora s njegovim potencijalnim čitateljima, i u tom smislu u potpunosti ispunjavaju svoju ulogu.

Katja: Nakladnici i pisci idu ruku pod ruku, a od manifestacija ovog tipa mogu profitirati i jedni i drugi, pogotovo ako jasno definiraju svoje ciljeve.

•Jeste li ostvarili kontakte sa stranim izdavačima i vidite li svoj prvijenac na inozemnom tržištu u neko skorije vrijeme?

 

Katja: Željeni kontakti su ostvareni, a realizacija planova za inozemno tržište tek slijedi.

 

Iva: Ostvarila sam kontakte s nekim izdavačima, a kako će se razvijati daljnje suradnje, vidjet ćemo. Sve u svoje vrijeme. Nadam se pozitivnom razvoju događaja, a sama činjenica da smo s prvijencima nastupali na tako važnom književnom događanju je važna. I izdavači i posjetitelji su pokazali interes za nas mlade pisce. 

Borna: Ostvario sam puno kontakata i trenutačno pripremam materijale na engleskom za te ljude – a o stranom tržištu odlučuje toliko faktora da moj sud o tome ne može biti puno vrjedniji od nagađanja. 

Ivan: Na Sajmu postoje ljudi koji vas stvarno žele prevesti, ali ono, stvarno. I sretnete te ljude, slučajno ili ne (valjda to i jest bit Sajma, jer teško bih u Strojarskoj sreo Australca koji prevodi hrvatske pisce) i neke Nijemce, koji te detaljno ispituju (i zapisuju!) tko si, kako pišeš, i o čemu, zainteresirani su da objave knjigu, i jasno je da takvi sastanci ne znače ništa finalno, a opet znače sve, jer da mi je netko prije šest godina rekao da postoji (pa i simbolična mogućnost) za ovakav rasplet ne bih to povjerovao. Opcije su se otvorile, konkretne opcije, to mi je za sada dovoljno.

Zoran: Ozbiljno sam pregovarao s njemačkim i albanskim izdavačima, a kontakte sam ostvario s američkim i ruskim. Nadajmo se da će do prijevoda i doći. Pregovori su u tijeku.

 

 

•Je li vas se štand neke zemlje posebno dojmio i je li književnost neke zemlje posebno privukla vaš interes?

Iva: Bilo je toliko prekrasnih štandova da je zaista teško izdvojiti samo neke. No, volim azijsku književnost i čajeve, pa sam provela mnogo vremena na štandovima Tajlanda, Japana, Kine, Koreje, Indonezije... 

Borna: Općenito, zaintrigiralo me da životni standard pojedinih zemalja nije uvijek bio podudaran s kvalitetom njihovih štandova. Uvijek sam rado prolazio, primjerice, pored štanda Azerbajdžana, koji baš i ne asociramo s ekonomskom i društvenom stabilnošću, ali ono što su oni izgradili u Frankfurtu bila je jedna prava mala orijentalna tvrđava, čije su zidine poslužile kao police za knjige njihovih autora. Osim toga, Rumunjska je imala predivno i domišljato dizajnirani štand te su joj po tom pitanju gledale u leđa mnoge europske zemlje za kojima ona inače tobože zaostaje. 

Katja: Štandovi za dječju književnost su svakako bili najkreativniji, tamo je bilo bajkovitih prizora.

Ružica: Mene se najviše dojmila elegancija štandova nordijskih zemalja, gdje je sve jednostavno, uredno, ali opet sve ima jednu dozu šarma. Također mi je bilo zanimljivo kako su zemlje poput Gruzije, Azerbajdžana i Estonije imale ogromne i domišljato osmišljene štandove koji jednostavno pozivaju na istraživanje njihovih književnosti. 

•Je li sajam bio poticajan za daljnji nastavak pisanja i djelovanja na književnoj sceni?

Ivan: Nakon Sajma, piscu-početniku iz zemlje „malog jezika“ (konkretnije meni), mogu se dogoditi dva stanja: ushit zbog doživljenog, ili očaj, jer nismo dio tog plesa, ili smo u najboljem slučaju u zabačenom kutu te plesne dvorane. Izabrao sam prvi osjećaj: Sajam mi je poticaj za daljnje lupanje po tipkovnici, uz maglovitu nadu da jednog dana možda ipak, možda, možda...

Fotke: Brod kulture