Ovog četvrtka u Booksi je održana promocija romana “Bog mi je svjedok” grčkog pisca Makisa Tsitasa, za koji je 2014. godine dobio Europsku nagradu za književnost. Hrvatsko izdanje knjige objavila je naklada OceanMore. “To je dirljiv je i urnebesan portret grčkog društva koji vjerno prikazuje njegove brojne boljke i proturječja. Hrisovalántis, simpatičan heroj obdaren smislom za humor i apsurd, nedavno je ostao bez posla i bori se s propadajućim zdravljem. Utjehu pronalazi u obitelji, sestrama i ocu, s kojima živi otkad zna za sebe, dakle preko pedeset godina. Hrisovalántis, prototip europskog luzera 21. stoljeća, sanjari o novom zaposlenju i suosjećajnom šefu, konačnoj otplati kredita, a nadasve o poštenoj ženi”, stoji u opisu ove crne komedije.

Makisu Tsitasu ovo je debitantstki roman, a osim njega napisao je nekoliko zbirki kratkih priča, šesnaest knjiga za djecu i jednu ilustriranu knjigu za odrasle. Trenutno živi u Ateni gdje vodi diastixo.gr, književni i kulturni web portal. Prije same promocije proćaskali smo s gospodinom Tsitasom.

Napisali ste preko desetak knjiga za djecu. Kako ste počeli pisati dječje knjige?

Pomalo slučajno sam se počeo baviti pisanjem za djecu. S osamnaest godina sam krenuo pisati kratke priče. U toj godini u jednom trenutku sam se sjetio kako sam davno zatekao svoju sestru gdje u sobi razgovara s našim tadašnjim mačkom, Odisejem.
Kad sam počeo pisati priču, bila je u prvom licu pa sam zamišljao kako govori djevojčica od pet godina i tek kad sam završio, shvatio sam da je napisana za malu djecu. Nakon toga je uslijedila druga knjiga i više nisam prestao pisati za djecu iako nemam djece. Te svoje knjige volim jednako kao i one za odrasle.

Koja je razlika između pisanja za djecu i odrasle? Imate li drugačiji pristup pisanju, progovara li tada iz Vas ista osoba ili dvije različite?

Za mene to ne predstavlja problem, nastojim ući u psihologiju junaka kojeg stvaram, uvući mu se pod kožu i uvijek znam kojem se uzrastu obraćam. Na različite ću načine pisati ako je priča za djecu od pet godina, deset godina ili za odrasle, jednako kao što bi im se obraćao na drugačiji način u razgovoru. Prije, dok sam još pisao rukom, na stolu sam imao više bilježnica: u jednu sam pisao pjesme, u drugu bilješke za dječje knjige , u treću stihove pjesama koje su bile uglazbljene i već tada sam posebno pisao bilješke za Hrisovalántisa, lika u knjizi “Bog mi je svjedok”.

Kakva je trenutno životna atmosfera za jednog pisca u Grčkoj?

Situacija u Grčkoj je teška, i na svakoga utječe situacija u kojoj živimo, ne samo na književnike. Puno je ljudi koji boluju od depresije, a televizija i ostali mediji dodatno otežavaju situaciju. U medijima stalno čuješ snažne glasove koji praktički uzvikuju da je pred nama kraj svijeta. Tako da je i klima za književnike teška i nije pogodna u smislu stvaranja novih djela.

Je li onda ideja za roman došla sukladno sa svim tim zbivanjima i atmosferom? Otkuda je krenuo Vaš roman?

Susretao sam se s ljudima koji su imali  poneku od osobina koju posjeduje Hrisovalántis, glavni lik. Susretao sam puno ljudi koji su često odlazili u crkvu, na vjeronauk i vjersku obnovu i koji se križaju kada prolaze pored crkve. Jednako tako često sam se susretao s Grcima koji su se neprestano zaljubljivali u Ruskinje, Ukrajinke, visoke, plavooke i plavokose. S obzirom na to da radim u izdavaštvu, često sam se suočavao s pjesnicima bez talenta koji pišu gluposti. Također sam poznavao i ljude koji odlaze u javne kuće. U jednom trenutku mi je palo na pamet da stvorim jedan lik koji će u sebi sadržavati sva ta proturječja pa sam uzeo od svega ponešto.

Mislite li da se zbog toga puno ljudi može povezati s Hrisovalántisom?

Kad sam ga stvarao, mislio sam da je Hrisovalántis izuzetak, a kako sam povodom izdavanja knjige sudjelovao na dosta književnih klubova po cijeloj Grčkoj gdje čitatelji razgovaraju o knjizi, prilazilo mi je dosta ljudi i govorilo kako su u određenoj priči ili isječku knjige prepoznali oca, strica, sebe… Jednako tako i u kazališnoj predstavi koja je napravljena prema romanu, i meni i glumcu u predstavi su prilazili ljudi jer su shvatili da taj lik barem u nekim pričama i fragmentima postoji.

Osim pisanja, pokrenuli ste i uređujete portal koji se bavi knjigama. Koliko je to uspješno i zahtjevno  u Grčkoj?

Potrebno je puno raditi, na početku sam radio i po 24 sata bez prestanka, ali vrijedilo je truda. Nastojao sam izabrati dobre suradnike i ljude koji pišu lijepe tekstove. Imam ekipu stalnih novinara koji svakodnevno pišu i objavljuju, ali i puno vanjskih suradnika. Često smo odbijali suradnje jer sam strog po tom pitanju pa stoga nisam omiljen u određenim krugovima. Ali na kraju, tu strogost i izbirljivost cijene svi kojima je stalo do kvalitetnog pisma, i izdavači i čitalačka publika.

I za kraj, u kojoj ste sada kreativnoj fazi što se tiče pisanja, kako provodite dane?

Najviše vremena provodim radeći za portal. Ovo sam ljeto završio dvije knjige za djecu i značajno napredujem u pisanju novoga romana, stigao sam pred kraj prve trećine - jednog ženskog monologa o kazalištu.

Zahvaljujemo prevoditeljici Ireni Gavranović Lukšić, koja je prevela i roman, na simultanom prijevodu intervjua.

Fotka:Book&More