Svjetlan Junaković rođen je u Zagrebu 1961. Diplomirao je kiparstvo na Accademia di Belle Arti di Brera u Milanu 1981.godine. 
Od tada se kontinuirano bavi crtežom, ilustracijom i skulpturom.
Prvih dvadeset i pet godina bio je samostalni umjetnik, a sada je izvanredni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Od brojnih samostalnih izložbi najznačajnije su mu one u Zagrebu (Galerija Klovićevi dvori, 2007.), Napulju (Palazzo delle arti Napoli, 2008), Mexico Cityju (Metaforas Visuales, Galeria Central de la ENPEG, 2011), Sieni (Museo del bambino, 2009.), Genovi (Galleria d'Arte Moderna, 2009.), Monzi, Münchenu, Bologni i Firenci. 

Autor je brojnih autorskih knjiga za djecu koje su izdane u više od 30 zemalja svijeta i koje su nagrađene desetcima međunarodnih nagrada. 
Za knjigu  Gran libro de los retratos de animales (OQO editora, Španjolska) nagrađen je nagradom Bologna Ragazzi Award u Bologni 2008. te za najbolju knjigu u Španjolskoj 2007. i u Italiji 2008. godine.
Dva je puta kao hrvatski predstavnik bio nominiran za Hans Cristian Andersen Illustrator Award, najznačajniju nagradu za dječju ilustraciju. Autor je lutaka i scenografije više puta nagrađivane predstave Ko je Šlemil šel v Varšavo, Lutkovnog gledališča u Mariboru. Junakovićev animirani film Moj put, u produkciji Bold studija iz Zagreba, proglašen je za najbolji film na Hrvatskom festivalu animiranog filma 2010. godine. Moj put sudjeluje na festivalu u Anecyu te na još stotinjak festivala diljem svijeta. 
Junaković predaje ilustraciju na internacionalnoj ljetnoj školi u Sarmedeu (TV) od 2002. godine, uz brojna predavanja u Rimu (Museo nazionale delle arti e mestieri popolari), Veroni (Galleria d'arte moderna), Padovi, Monzi, Miranu, Vicenzi, Mexico Cityju, Lisabonu, te na internacionalnoj školi ilustracije u Valladolidu u Španjolskoj i na masteru sveučilišta u Padovi i icon masteru u Madridu. 
Dobitnik je najveće godišnje hrvatske državne nagrade za kulturu, nagrade Vladimir Nazor (za izložbu skulpture u Gliptoteci HAZU-a u Zagrebu 2015.).
Od 2016. godine ekskluzivno surađuje i izdaje knjige za The Magic Elephant Books iz Guilina u Kini.

Dragi Svjetlane, čitajući tvoju impresivnu biografiju, mislim da možeš biti zadovoljan i sretan svime što si do sada postigao kao umjetnik.
Je li možda ostalo još nešto što si želio, a nisi imao vremena niti prilike napraviti?

Pa, ostalo je, vjerujem, još puno toga što trebam napraviti. Srećom, nisam nikada radio zbog biografije, nego iz čiste, velike radoznalosti i užitka koji mi moj rad pruža. Naravno, neke stvari nisam realizirao zbog nedostatka vremena, ali i to je sve u redu jer ponekad nije najbitnije završiti započeto, nego započetim proširiti malo vidike i bogatiti iskustvo. 

Svakog volim pitati o njegovom djetinjstvu jer mislim da nas djetinjstvo oblikuje.
Kakav je Svjetlan bio kao mali?

Je li volio crtati, čime se volio igrati, koje je prve slikovnice pročitao, što i gdje mu je bilo najljepše?

Koliko se sjećam u doba mojeg djetinjstva nije bilo baš puno slikovnica, barem ne onakvih koje bi zaokupljale moju pažnju, tako da sam kao dijete najradije listao knjige iz umjetnosti i knjige o velikim svjetskim gradovima, o geografiji i zoologiji... Naravno tu je bio Disney kao veliki san o nekom drugom i drugačijem svijetu. 
Rastao sam u zagrebačkom Pionirskom gradu gdje su moji roditelji bili profesori. Bila je to cjelodnevna, izuzetno moderna škola, opremljena raznim pomagalima u nastavi, vlastitim kinom itd., a za mene izuzetno interesantno mjesto koje je bilo i mjesto gostovanja raznih teatara, umjetnika i drugih zanimljivih ljudi koji su se bavili djecom i mladima. Sjećam se da sam se puno igrao u šumi i parku Pionirskog grada i da sam puno crtao. 

Je li netko u tvojoj obitelji bio umjetnik?

Juraj Plančić je bio bakin bratić, inače nisam imao drugih umjetnika u rodu. U svojoj sam obitelji oduvijek bio okružen knjigama iz umjetnosti i velikim interesom za izložbe i likovnu umjetnost. Dva starija brata bili su prve osobe koje su me upućivale u taj izuzetno zanimljiv svijet.

Jesi li oduvijek znao što ćeš biti ili si razmišljao i o nekim drugim zanimanjima?

U osnovnoj sam školi dobio na poklon od roditelja filmsku kameru (2 x 8 mm), kojom sam stvarao svoje prve animirane filmove i snimao razne kratke filmiće, nadajući se da ću jednom možda studirati režiju, ali srećom sam odustao i uputio se u kiparske vode...

Što si volio čitati, kakvu si glazbu slušao, pamtiš li neki film i koji su umjetnici na neki način utjecali na tebe tijekom tvog odrastanja i oblikovanja kao umjetnika?

Slušao sam ono što su slušala i moja starija braća. Počeo sam s Beatlesima pa sam ludovao za Doorsima, dakle uglavnom sam slušao rock glazbu. U kući je bila velika biblioteka tako da sam čitao uvijek puno, neke knjige po više puta, a to radim i danas. Ako mi se knjiga sviđa, pročitam je po nekoliko puta otkrivajući uvijek nove detalje ...
Od malena sam volio Matissa, Picassa, Modigliania... na Radovanijevoj „Tačkarici“ u Pionirskom gradu sam se vječito igrao. Sjećam se da je na mene jako utjecala grupa Biafra, na¸čiju me izložbu odveo otac; dugo sam pokušavao crtati ono što sam na toj izložbi vidio i doživio.

Koji događaje iz svoje mladosti posebno pamtiš? 

Puno toga. Za ovaj naš razgovor čine mi se bitnim dva odbijanja na prijemnom ispitu na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu... To je bio prijelomni trenutak u mojoj mladosti i taj mi je osobni neuspjeh otvorio potpuno nove poglede na svijet i život, a u to sam vrijeme upoznao našeg kipara Kostu Angeli Radovanija koji me usmjerio kako dalje i dao mi umjetničke principe kojih se i danas držim. 
Talijani imaju lijepu izreku: Si chiude una porta - si apre un portone (zatvore se jedna vrata da bi se otvorila kapija). Na žalost ili na sreću, ne znam, proživio sam (i preživio) to mnogo puta.

Završio si Accademiju di Belle Arti di Brera u Milanu. Kako je bilo studirati u Italiji? Je li ti bilo teško što si otišao iz Zagreba i odjednom se našao u novoj sredini?

Dolazak u Milano 1981. godine bio je za mene kulturološki šok, pozitivan, vrlo kreativan i poticajan. Imao sam sreću živjeti u Milanu kada je pružao zaista puno toga, kada nije bilo značajnije europske izložbe koja nije došla i u taj predivni grad... U Milano sam došao po savjetu prof. Radovanija koji je i sam završio Breru tridesetih godina prošlog stoljeća. Studirao sam više u muzejima nego na samoj Akademiji. Bilo je uzbuđujuće, ali i naporno. Puno se radilo, a bio sam uvijek među onim studentima koje je trebalo tjerati iz klase da bi se  zgrada navečer zaključala... Pincoteca koja se nalazi na katu palače Brera, iznad prostorija Akademije, bila naše studentsko, svakodnevno okupljalište, ispred djela najvećih talijanskih umjetnika (Caravaggio, Mantegna, Piero della Francesco, Marini, Modigliani, Cara...). Studiranje u Milanu sigurno je odredilo moj daljnji razvoj i potvrdilo da sam ispravno odabrao studij koji me zanima više od svega ...

Sad si izvanredni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Što bi poručio mladim umjetnicima koji dođu na prijemni ispit na Akademiji i ne prođu – da pauziraju godinu dana i vježbaju (ja osobno mislim da koji put ipak netko subjektivno odluči o tome tko treba biti primljen, a tko ne), da probaju upisati Akademiju u nekoj drugoj zemlji ili da odustanu?

Ako bih baš nešto poručio, onda bi to bilo da ne odustaju, ne samo od Akademije, nego i da ne odustaju od svojih snova i želja. Svijet je dovoljno velik tako da će se za dobre ideje, kreativnost, upornost i veliki rad uvijek naći mjesto.
Bojim se jedino da moji savjeti danas teško pronalaze plodno tlo jer su uvijek vezani za puno rada. Danas bi svi htjeli sve ODMAH, što znači da s manje truda žele postići veliki uspjeh!

 Smatraš li da je akademsko obrazovanje važno? Naime, danas je umjetnost postala nekako jako jeftina. Puno ljudi ne završi likovnu akademiju, završe neke tečajeve digitalne ilustracije - crtaju onako «slatko i dopadljivo» te budu posuđivaniji i traženiji na tržištu od onih koji su se školovali.

Misliš li da je loša poruka mladima da školovanje više nije važno?

Nikako se ne bih složio da je umjetnost postala jeftina. Prava je umjetnost uvijek vrijedna i potrebna!!! Rekao bih da ima puno onih koji samo poziraju ne razumijevajući što bi umjetnost danas mogla biti, tako da je velika „poplava“ raznih amatera i loših umjetnika zaista teško razumljiva! S druge je strane svijet tako površan da je sva ta količina bezidejnih umjetnika shvatljiva, iako ne i prihvatljiva.
Školovanje je izuzetno bitno, ali sigurno da dobro crtanje nije dovoljno. Obrazovanje mora sadržavati književnost, filozofiju, nove tehnologije, medije i uopće treba ići puno šire od onoga što se danas nudi na Akademiji.
Što se tržišta tiče, ono ima svoje zakonitosti, ali one nisu uvijek vezane za kvalitetu umjetničkih djela.

Svaki umjetnik, pogotovo ilustrator koji je obično vezan rokovima, ipak plati cijenu svog uspjeha. Mora se odreći puno lijepih stvari - gledanja filmova, druženja s prijateljima i obitelji.
Žališ li za nečim čega si se morao odreći?

Ne žalim ni za čim. Mogao bih samo reći da sam u nekim periodima svojeg djelovanja mogao biti produktivniji. Nema dobrog umjetnika koji je samo zatvoren u svoj atelje. Naravno da se treba družiti, putovati, veseliti, ali i tugovati!

U čemu nalaziš inspiraciju za svoja djela?

Ne vjerujem baš u neke velike inspiracije. Teme sam uvijek uzimao iz onoga što me u životu okruživalo... Uvijek imam svoj crtaći blok kod sebe i bilježim ono što bi mi moglo postati temom, bez obzira radi li se tu o ilustracijama, skulpturama ili crtežima/slikama. Naravno da kasnije radim selekciju tih tema prema svojim osobnim preferencijama. Volim duhovite, ironične teme.

Za mene je kuhanje i kombiniranje namirnica kao miješanje boja i stvaranje lijepe slike. Voliš li ti kuhati ili bar dobro jesti? Koje ti je jelo najdraže?

Ne bih mogao izdvojiti neko posebno jelo, ali špagete mogu jesti svakodnevno. Kuhanje je OK, ali ako ne oduzima previše vremena.

Koju boju ili boje najviše voliš?

Teško mi je odgovoriti na to pitanje... Ovisi u kojem se kontekstu boja pojavljuje...

Kakav je danas Svjetlan kao odrasla osoba u odnosu na mladog Svjetlana? Kao mlad si možda volio neke umjetnike, a danas su ti drugi važniji. Kakvu glazbu danas slušaš, koja bi dva–tri filma izdvojio, voliš li čitati i je li ti se ukus promijenio? 

Sigurno da godine nose neke promjene, ali postoje i neki interesi koji se ne mijenjaju. Danas je ponuda knjiga, filmova i likovnih umjetnina tolika da je teško ne pronalaziti nova djela koja oduševljavaju, ali pokušavam s preporukama samome sebi ići polako, nikako na prvu loptu, onu zavodljivu koja često može biti i vrlo površna.

Što misliš o hrvatskim ilustratorima?

Naše ilustratore na žalost ne prati naše izdavaštvo koje je u teškoj krizi... Ne sjećam se baš nekog velikog interesa za ilustratore/autore niti u boljim vremenima, a danas mi situacija izgleda stvarno teška. Ako ne postoji interes izdavača, ali i ovog društva za autorima knjiga za djecu, onda će se i mladi sjajni ilustratori okrenuti nečemu ili nekome drugom.

Nedavno si se vratio iz Kine. Bio si tamo na poziv tvojeg kineskog nakladnika Magic Elephant Books iz Guilina.
Koje si sve gradove posjetio i kako ti se sviđala Kina?

Kina me vrlo ugodno iznenadila. Putovao sam na istok i jug te ogromne zemlje i upoznao sam jednu modernu zemlju koja me zapravo oduševila. Naravno da je moje oduševljenje pojačano interesom za dječju knjigu na koji sam tamo naišao, ali i odnosom Kineza prema umjetnosti (otvorenost umjetnosti zapada), novim idejama, novim projektima. Održao sam niz predavanja, od vrtića do sveučilišta, predstavljajući svojih jedanaest novoobjavljenih knjiga na kineskom. Dogovorio sam nove projekte, a možda bih kao najvažniju stvar trebao istaknuti da sam si vratio vjeru da su slikovnice izuzetno bitne u odgoju djece, da je taj posao jako cijenjen i da se vrijedi i dalje truditi u kreiranju novih knjiga. Živeći i djelujući u Zagrebu, skoro sam već pomislio da taj moj segment rada nikome ne treba. Srećom, nije tako.
S nakladnikom The Magic Elephant Books imam ugovor za kompletno moje umjetničko djelovanje, ne samo samo za knjige, nego i skulpture, slike i crteže.

Na čemu trenutno radiš?

Trenutno završavam knjigu Priča o Ciao po tekstu Laure Simeoni, novinarke iz Trevisa, koji govori o tome kako je nastao svjetski rasprostranjen pozdrav ciao. To mi je vrlo zahtjevan projekt jer će to biti prva knjiga izdavača The Magic Elephant Books (njihove hrvatske kompanije) objavljena u Hrvatskoj. Na meni je velika odgovornost da sa svojim izdavačem pokažem na najbolji način koji ćemo standard kvalitete ponuditi našem tržištu. Uz tu knjigu i svoj rad na likovnoj akademiji, svakodnevno radim i na novim skulpturama koje se nadam izložiti uskoro u Zagrebu.

Svjesni smo da se tržište knjige promijenilo od 2008. Danas je ilustratorima možda puno teže nego ilustratorima prije desetak godina. Izdavaštvo je u krizi, ima gomila stockova na kojima ima i izuzetno kvalitetnih ilustracija i puno je teže naći nakladnika koji će ti nešto objaviti.
Što bi kao uspješni ilustrator i profesor savjetovao mladim ljudima koji se žele baviti ilustracijom?

Ilustracija nije dovoljna. Ilustratori trebaju raditi i slobodne crteže, slike, instalacije... Sve ono što će im pomoći da uspješno i zanimljivo interpretiraju tekstove i teme. Kao što sam već prije spomenuo, treba se obrazovati i na drugim područjima, treba stjecati znanja o umjetnosti i njenoj važnosti. Danas je možda teže naći nakladnika, ali postoje brojne mogućnosti nametanja vlastitog rada preko interneta i drugih medija, znači neke nove forme pokazivanja koje mi nažalost nismo imali. Nikada nije bilo lako biti umjetnikom za dječje knjige ili u bilo kojem drugom obliku, a veću pažnju bi trebalo poklanjati sadržaju (svom umjetničkom djelu), a manje pakiranju tog istog sadržaja.
Na kraju, puno toga ovisi i o našoj upornosti, nepokolebljivosti, a ona ima pravu podršku u strasti za kreiranjem i umjetničkim radom.

FOTO: Ustupio Svjetlan Junaković

Lektura: Iva Horvat