Kašmir Huseinović je osebujan lik: diplomirani doktor medicine i matematički entuzijast koji je svoje mjesto u svijetu našao u ulozi direktora male zagrebačke nakladničke kuće i autora slikovnica za djecu.

Napisao ih je desetke, i sve su dobro prošle kod čitatelja, pa su prevođene na nekoliko jezika svijeta, a neke od njih odigrale su svoju ulogu u plasiranju Kašmir Prometa na unosno brzorastuće kinesko tržište.

Kašmir za sebe kaže da je znatiželjni štreber koji nikada ne započne ništa što mu se ne bi sviđalo, a što god započne, to i dovrši.

No, tko je zapravo taj ljubitelj košarke, plivanja, skijanja i glazbe, sretno oženjeni otac dvoje djece? Odgovor na to pitanje pokušao je dati, prvo sam sebi a potom i svojim čitateljima, u knjizi "Bućevi, plongovi i žabice" koju je objavio pod vlastitom izdavačkom etiketom, obogaćenu ilustracijama njegove supruge, nagrađivane akademske slikarice Andree Petrlik Huseinović.

Kad vlasnik izdavačke kuće sam sebi objavi knjigu, to može predstavljati legitimni znak za uzbunu kod zainteresiranog čitatelja. 

No, kada je ta knjiga iskreni pokušaj otvaranja nekog svojeg "unutarnjeg oka", sagledavanja samoga sebe, svih svojih životnih motiva, temelja čitave svoje osobe, iznutra prema van, bez poštede i time-outa, onda se može reći kako je riječ o štivu koje u sebi nosi određenu neponovljivu kvalitetu, prvo ljudskosti, a onda i pravog literarnog labirinta, kompleksne misaone slagalice u čijem se središtu možda nalazi sam pisac, ogoljen do srži, a možda Minotaur koji ga je proždro – što ćemo tamo naći ovisi o tome koliko smo mrvica autorova životnog traga, lutajući stazama njegovih promišljanja, kao čitatelji uspjeli pronaći, i koliko smo od svega uopće uspjeli razumjeti.

Te su staze dobro utabane – Kašmir je tim putem, putem kojim vodi svojeg čitatelja, prošao nebrojeno puta, pošteno uglancavši potplatima svojih cipela svaku riječ u svojih devet priča posvećenih u jednakoj mjeri mjestima, ljudima i događajima koji su ga obilježili kao osobu, koliko i osjećajima koji su iz njih proizašli, kao da su upravo osjećaji, a ne situacije ili njihove posljedice, jedino što je bitno, ona materija od koje je i sam sazdan.

Da je tako, autor poručuje već prvom pričom, koja je ustvari crtica iz života, sjećanje na jedan trenutak djetinje bliskosti s majkom, praktično navedena tek kao "Uvod"; uvod u knjigu ali i u svijet i u osobu kakvom je u međuvremenu postao, čiji su temelji izliveni iz duboke emocije, neupitne bliskosti i razumijevanja kojemu ne treba pojašnjenje.

Sve to i još mnogo više prisutno je u kratkoj sličici kojom počinju književne tračnice autorova života, u kojoj se dijete smije zajedno s majkom u igri jastukom, trenutku prve misli i spoznaje Kašmira Huseinovića o samome sebi.

Taj trenutak gradi kao da gradi kuću: riječi su poslagane poput cigli - rečenice su lišene nepotrebnih viškova, odrješite, često kratke. Dajući jezgrovit blic-prikaz opisanog trenutka, Huseinović je tekstu dao dodatnu dubinu, kao da je unio u njega element zvuka i slike – smijeh majke i sina u uvodnoj priči zvonko odzvanja u prizoru kao okupanom suncem, mada se nigdje ne navodi koje je doba dana.
Huseinović je ambiciozno pristupio svojoj "priči o sebi"; nastoji se pridržavati određene strukture u pisanju – iako ne otkriva uvijek eksplicitno dob svojeg protagonista u trenutku priče, iz konteksta je vidljivo da prati određeni kronološki slijed pa, kako dijete iz uvoda polako raste i njegove benigne djetinje nepodopštine postupno postaju nešto ozbiljnije, tako i autorovo pisanje postaje sve ozbiljnije a, prema kraju, povremeno čak i otvoreno izazovno.

Priče su fabularno zaokružene a svaka se bavi određenim događajem ili situacijom iz doba autorova djetinjstva i odrastanja. One koje pripadaju dobu ranijeg djetinjstva šarolikije su obojene od onih kasnijih, "odraslijih", u kojima autor središnji glas daje mladiću probuđene seksualnosti, nasuprot dječački nevinih preokupacija njegovih ranijih godina.

Svijet u pričama naslovljenim "Kupus", "Waion", "Čokolada" i "Hrvatski", o neobičnom nametniku na kupusu, mitskom mjestu koje predstavlja metaforičko sklonište od groznog čudovišta koje se zove škola, pobjedi koja postaje poraz i raskoraku između onoga što mislimo da jesmo i onoga što drugi misle o nama, pomalo je poput obitavanja u mekom krajobrazu dječje mašte u kojemu je sve moguće i sve okruženo obiteljskom ljubavlju, prihvaćanjem i toplinom. 

Huseinović se tu pokazuje kao dosjetljiv kroničar, koji u svoj dnevnik upisuje samo one priče pomalo začudne kvalitete, više mišljene i osjećane nego doživljene, mada je iskustvena komponenta neupitno prisutna. Uspijeva ih pritom učiniti zanimljivima, pa čak i poučnima, iako se ne čini da mu je biti poučan uopće namjera – Huseinović ne pametuje niti savjetuje, on je pisac koji samo prenosi ono što nosi u sebi, opisujući to stvarno proživljenim iskustvom.

U tom smislu, on se pokazuje i kao vrlo marljiv zapisničar, koji nastoji ne zanemariti ništa od onoga što mu je bitno i što smatra ključnim elementima svojega identiteta, pazeći da pritom ne optereti čitatelja nepotrebnim detaljima ili zapadanjima u sentimentalnosti.

Naprotiv – iako je riječ o izrazito sentimentalnoj knjizi, Huseinović-pisac nije ni najmanje sentimentalan: njegov je Huseinović-protagonist istodobno i snažno prisutan i jasno distanciran od samoga sebe, a njih se dvojica mimoilaze i preklapaju u knjizi poput dvije rasplesane sjene u meandrima sjećanja.
Njegovo je iskustvo taktilno, osjetilno, emotivno, ali on se ni na trenutak ne odriče svojeg muškog glasa, snažno prisutnoga i u izrazu malenoga dječaka i u glasu njegovog zrelijeg nasljednika, preteče muškarca-pisca.

Nije zanemario ni svoju ljubav prema matematici, pa je tako priču "Unija i presjek" oblikovao kao nekakvu matematičku alegoriju, u kojoj se s novim poretkom i odnosima s kojima se susreće u prvome razredu gimnazije nosi kao s logičnim matematičkim zadatkom.

Kasnije priče, "Hotel Osmine", "Tanja i kapelica" i "Manca Miko", posvećene su suženom svijetu pubertetske preokupacije suprotnim spolom, a otkrivaju osjećajnog i pažljivog pripovjedača.

Huseinović je svojoj ispovijesti dao i sugestivan naslov, otkrivajući značenje buća, plonga i žabice tek pri samome kraju: buć nastane onda kada kamen koji ima oblik jajeta bacimo u zrak i zavrtimo tako da kad padne u vodu podigne što manje kapljica, nakon čega voda uzavri i čuje se zvuk 'buć'. Plong je suprotno od toga, a što su žabice, iz konteksta je jasno svima.
Huseinovićeva je knjiga ovlaš gledano tek zbirka kratkih priča, literarno razotkrivanje jedne zaigrane dječačke duše koje prati i dokumentira odrastanje i sazrijevanje jednog ljudskog bića. No, to je ustvari knjiga sjećanja i knjiga potrage u sjećanjima, potrage za baš onim kamenom najprikladnije oblikovanim za pravi 'buć', i knjiga suočavanja s time što se dogodi kad umjesto buća dobijemo 'plong'.
Za jednu matematičku dušu, riječ je o prilično poetičnom poimanju života. No, kao pravi praktičar, Huseinović se ne pita kolika je šansa da na plaži života pronađemo baš taj kamen kakav tražimo i trebamo. Ni 'plong' nije loš, poručuje, jer što smo u konačnici dobili uopće nije ni važno, ako u tom iskustvu sudjelujemo čitavim svojim bićem i pritom uživamo, jer naposljetku, nije važno ono što jest – već ono što smo iz toga uspjeli sačuvati u sebi. Ili, kako sam kaže na kraju, "Ajde bok, bilo je super".

Ilustracija naslovnice: Danijel Srdarev

C/B ilustracije: Andrea Petrlik Huseinović